“Kombinirana tehnika, kojom nas vabi Predrag Todorović posljednjih godina, u Utiscima i ljuskama rekreira i reartikulira ideju o slojevitosti stvarnosti, njezinom naročitom jeziku i zahtjevima koje se postavljaju u procesu gledanja, doživljaja, percepcije. Ideja da smo baš sve što primjećujemo, poslužila je autoru da nam isporuči viđenje po sebi, pritom iznimno konzekvento provedeno do svoga, camusovska poučka da umjetnikov zadatak nije da osuđuje, nego da odrješuje. Nipošto ne želimo zadrto tvrditi da se puka, mehanička stvarnost u Todorovićevim impostacijama oduhovljuje, niti da je ovdje posrijedi prevlast metafizike nad svim drugim diskursima, no ima nešto supstancijalno i strukturno „zamućeno“ i „neizgovoreno“, nekazano i možda neizrecivo u autorovu pristupu ideji slikarstva uopće. “
/ Ervin Jahić, Svijet prigušenih ali nezatajenih suština (o drevnoj žudnji da se „ja“ integrira u cjelinu, ponešto o detalju, materijalima i slutnjama, problemima vremena, bića i percepcije) /
“Radovi okupljeni na ovoj izložbi tvore ambijentalnu cjelinu, imajući u vidu prizemni prostor Gliptoteke. Postavljeni su rahlo, što odgovara njihovoj naravi; budući da se ne radi o klasičnim okulocentričnim slikama, već zapravo o radovima koji su ujedno i slike i skulpture, koji su u prostoru i od prostora i nastali te ga svojim sastavom, svojom građom traže i dozivaju, okolna praznina je nužna sastavnica njihova performativa. Reljefi-slike predstavljeni su u nekoliko verzija, čime se ističe proces postupnog razvijanja istovrsnoga poetičkog načela, odnosno njegovi različiti aspekti koji u određenoj verziji dolaze do izražaja., U slučaju Todorovićevih slika-reljefa također postoji dvojnost između gole predmetnosti i snažna simboličkog učinka; teško je odrediti u kojem momentu predočeno prestaje biti opipljivim, realno postojećim objektom, koji svjedoči o procesu vlastitog nastajanja, a u kojem pak počinje bivati slikom, znakom koji stoji umjesto čega drugoga, koji posreduje neku sebi izvanjsku stvarnost. No za razliku od ready-made djela, gdje se ova napetost između doslovnoga i simboličkoga metaforički razrješava, u Todorovićevim slikama-reljefima ona ostaje nestabilna i reverzibilna. Dodir između tijela slike i referentne stvarnosti čitavo vrijeme biva mek i porozan. Bez uočljiva, dokučiva narativnog koncepta koji bi apstrahirao položenost znaka u materiju - po čemu je Todorovićev pristup blizak informenlnoj estetici, premda nipošto njoj i istovjetan - slika se neprestano vraća vrelu vlastite objektnosti, tehničke doslovnosti, i od njega se ponovno, puna žudnje, udaljava. ”
/Ivana Mance, Utisci i ljuske, ulomci bivanja /
