Iz predgovora Ive Körbler:
„Kada je Vitold Košir započeo raditi skulpture od odbačenih, razrezanih, slijepljenih i naknadno otkinutih komada asfalta na koje je nailazio po zagrebačkim radilištima i ulicama, možda nije bio svjestan koliko će u tom postupku stvaranja novih objekata i skulptura (p)ostati jedinstven u recentnom hrvatskom kiparstvu. Postepeno su kroz cikluse i serije skulptura i reljefa komadi asfalta bivali povezani i kombinirani s betonom i bitumenom, slagani i fiksirani u zavarene kalupe i okvire od željeza. Takve je konstrukcije umjetnik povremeno tretirao kiselinom, a još češće ih ostavljao atmosferilijama da nastave transformirati površine radova, kao da ih ponovno vraća nekom njihovom prapočetku.
...
Od 1995. godine do danas umjetnik u svoje radove uvodi temu glazbe, probleme glazbenih oblika i struktura, ali i filozofsko-formalnog pitanja vremena, koje je ključan element funkcioniranja i izvedbe bilo kojeg glazbenog oblika.
....
Ostajući vjeran konstruktivističko- brutalističkoj morfologiji kroz više od dva desetljeća, s naglašenim enformelnim tretmanom površina koji mu omogućuje neslućene raspone svjetla i sjene, odbljesaka i malih „crnih rupa“ ili utora u kojima nestaje svjetlost, Vitold Košir u zadnjih nekoliko godina spontano radi svojevrsnu sintezu nekoliko problemsko-tematskih linija svojeg opusa.
...
Bez obzira radi li se o reljefima narativnih površina, knjigama-skulpturama, zvučnicima od betona i željeza ili raspucanim / naknadno razbijenim komadima betona u željeznom okviru, Vitolda Košira sve više zanima pitanje inkorporiranja vremena u glazbi i likovnom izričaju. I dok je u glazbi vrijeme superordinirano svim drugim parametrima – jer promjenom tempa, ritma / metrike i agogike možemo u potpunosti promijeniti zvuk i karakter jedne kompozicije – u likovnim umjetnostima nekako se u pravilu pozivamo na procesualnost, odnosno, na povremeno vraćanje stvaranju jednog djela ili na njegov kontinuirani rad koji ima precizno osmišljen i zabilježen koncept pojedinih faza u vremenu. „
