Povijesni kompleks grada Splita s Dioklecijanovom palačom ima višestruku važnost, ne samo na nacionalnoj, već i na univerzalnoj razini, zbog čega je 1979. godine uvršten na UNESCO Popis svjetske kulturne baštine. Palača cara Dioklecijana (Gaius Aurelius Valerius Diocletianus, oko 243.-313.), jednog od najvažnijih rimskih careva, spomenik je izvanredne vrijednosti. Kroz njeno kontinuirano postojanje može se sagledati slojevitost svakog zasebnog razdoblja od kasne antike i vladavine Dioklecijana, preko njene transformacije u kršćansku katedralu u 7. stoljeću, do današnjeg doba. Kao značajan primjer arhitektonske transformacije, Dioklecijanova palača je imala velik utjecaj na kasniji razvoj urbanizma i arhitekture u dalmatinskoj regiji, ali i na europskoj razini. Očuvanost pojedinih izvornih dijelova i cjeline, tehnički pothvat same gradnje, te niz originalnih arhitektonskih formi koje stoje na razmeđu antičke i ranosrednjovjekovne umjetnosti, svjedoče o umjetničkoj vrijednosti kompleksa. Također, Dioklecijanova palača smatra se ključnim spomenikom za proučavanje antičkih carskih palača. Unutar rimskih zidina nalaze se i romaničke crkve iz 12. i 13. stoljeća, srednjovjekovne utvrde te gotičke, renesansne i barokne palače.

U Gliptoteci HAZU u Zbirci sadrenih odljeva fragmenata s nepokretnih spomenika hrvatske kulturne baštine od 9. do 15. stoljeća nalaze se odljevi koji pripadaju nekadašnjem Dioklecijanovom mauzoleju, danas katedrali. To su oltar sv. Staša (Anastazija) Jurja Matejeva Dalmatinca, drvene vratnice majstora Andrije Buvine iz 1214. godine, te dva reljefa sa zvonika katedrale. Iz povijesne jezgre grada Splita u Gliptoteci se nalazi odljev krsnog zdenca iz Krstionice, nekadašnjeg Malog hrama i oltarna pregrada iz romaničke crkvice sv. Martina.

Vratnice splitske katedrale postavljene su unutar antičkog portala. Izrezbario ih je domaći majstor Andrija Buvina 1214. godine. Sastoje se od dva krila podijeljena na 28 kaseta na kojima se nižu prizori iz Evanđelja, od Navještenja do Isusova Uzašašća. U oblikovanju prizora, Buvina se koristio nejedinstvenim likovnim predlošcima, od bizantske ikonografije do suvremenih zapadnjačkih shema. Stilski, Buvina je više posezao za ranoromaničkim, nego za suvremenim uzorima, čime rezimira tijek ranoromaničke umjetnosti na hrvatskoj obali. Njegove vratnice imaju i važno mjesto u europskoj drvenoj skulpturi romaničkog razdoblja te su jedan od najvažnijih dokumenata u povijesti srednjovjekovne plastike.

Oltar pod ciborijem suzaštitnika grada Splita, solinskog mučenika Staša (Anastazija) izradio je 1448. godine Juraj Matejev Dalmatinac, najbolji graditelj i kipar svog doba.

U gornjemu dijelu oltara leži sv. Staš, dok su s prednje strane sarkofaga u reljefu prikazana četiri crkvena oca. Središnji reljef s prizorom Bičevanja Krista jedno je od najboljih Jurjevih ostvarenja, nastalo po uzoru na djela slavnog talijanskog kipara Donatella. Prikazujući Krista kao čovjeka prožetog mukom i boli, majstor je spojio kasnogotičku naturalističku izražajnost s karakterističnim renesansnim oblikovanjem nagih tijela.

Zvonik katedrale sv. Dujma jedno je od najvećih graditeljskih postignuća srednjovjekovne Dalmacije. Vitkost i transparentnost, stepenasto sužavanje prema vrhu te ideja postavljanja stupova na uglove, je tipologija za koju ne pronalazimo analogiju s ostalim zvonicima na jadranskoj obali. U izvedbi prizemlja ostvarena je ideja antičkog slavoluka, dok se iznad dvaju ulaza u zvonik nalaze reljefi čiji se odljevi nalaze u Gliptoteci HAZU. To su Rođenje Kristovo i reljef magistra Otta s prikazom lokalnih zaštitnika sv. Staša i sv. Dujma, pored kojih je sv. Petar.

Mali hram se u funkciji krstionice upotrebljava od srednjega vijeka, kada je u 13. stoljeću u njegovu unutrašnjost postavljen krsni zdenac sastavljen od pluteja oltarne pregrade iz druge polovine 11. stoljeća. Na središnjoj ploči nalazi se najraniji prikaz europskog kralja u srednjovjekovnoj kamenoj skulpturi, koji prikazuje hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. kao vladara na prijestolju, s krunom na glavi i kraljevskim znamenjem, kuglom i križem. S njegove lijeve strane nalazi se stojeća figura dostojanstvenika, dok je figura ležećeg muškarca koja moli u dubokom poklonu smještena uz donji rub ploče.

Crkvica svetog Martina u Splitu nalazi se uz sjeverno pročelje Dioklecijanove palače, na mjestu stražarskih prostora, poviše Zlatnih vrata (Porta aurea). Uređena je u prostoru u kojemu se izvorno nalazila naprava za dizanje rešetkastih vrata. Preuređivana je u više navrata, a najstarija promjena pripada starokršćanskom razdoblju. Posvećena je svetom Martinu, zaštitniku vojnika, krojača i suknara, što se povezuje s dokumentiranim postojanjem carske radionice za izradu sukna i tkanina (gynaeceum) koja je postojala upravo u tom dijelu Palače. Predromaničkoj fazi iz 11. stoljeća pripada oltarna pregrada izrađena od mramora koja je ukrašena viticama, lozicom i grifonima. Na zabatu se nalazi natpis s posvetom crkve svetom Martinu, Bogorodici i papi Grguru. Pregrada svetišta crkve sv. Martina, čiji se odljev nalazi u Gliptoteci HAZU, jedini je primjer cjelovite oltarne pregrade iz Dalmacije, sačuvane u izvornoj funkciji.